Zemljovid - Paseo del Prado (Golden Triangle of Art)

Šetnica oko muzeja [[Prado Dana 25. srpnja 2021. godine Paseo del Prado upisan je na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Europi zajedno sa susjednim parkom Buen Retiro kao „krajolik umjetnosti i znanosti”. Smješten u urbanom srcu Madrida, ovaj kulturni krajolik evoluirao je od stvaranja drvoreda uz Paseo del Prado, prototipa latinoameričke alamede, u 16. stoljeću do mjesta koje utjelovljuje novu ideju urbanog prostora i razvoja prosvijećenog apsolutističkog razdoblja 18. stoljeća. Zgrade posvećene umjetnosti i znanosti pridružuju se drugima posvećenima industriji, zdravstvu i istraživanju. Zajedno, oni predstavljaju težnju za utopijskim društvom tijekom vrhunca Španjolskog Carstva, povezanu s prosvijećenom idejom demokratizacije znanja i imale su veliki utjecaj u Latinskoj Americi.

Za vrijeme vladavine Karla III. planirane su urbanističke reforme Madrida na tadašnjoj periferiji grada. Prado Viejo je, unatoč tome što je bio vrlo popularna šetnica, postupno zanemarivan i gubio svoju prvobitnu funkciju kao mjesto za razonodu. Salón del Prado, kako je nazvana ova velika reforma, pretvorila je ovo područje, opsežno pošumljeno, u šetalište s vrtovima i fontanama. Ideju je promovirao Conde de Aranda, predsjednik Vijeća Kastilje, a radovi su započeli 1763. godine.

Pokušalo se na jedinstven način integrirati raspršene fragmente prijelaznog prostora između grada i dvorskog kompleksa Buen Retiro stvaranjem ograničenog kružnog prostora ukrašenog fontanama i drvoredima. Salón del Prado urbanistički je uredio José de Hermosilla koji je dizajnirao uzdužni plan s velikim fontanama u nizu (Kibela, Neptun i Četiri godišnja doba ili Apolon). Fontane i ukrasne elemente dizajnirao je Ventura Rodríguez, a na skulpturama su radili najuspješniji kipari tog vremena. Salón del Prado išao je od sadašnjeg trga Plaza de Cibeles do glorijeta Atocha (Glorieta del Emperador Carlos V.), a mogu se razlikovati tri značajke: Prva, s fontanom Apolona (ili Četiri godišnja doba) u središtu, sadržavala je fontane Kibele i Neptuna na krajevima i dobila je ime Prado de Apolo. Drugi je išao od Neptuna do Botaničkog vrta, ispred kojeg se nalazio paviljon s četiri male fontane (na raskrižju Calle de Huertas), i na kraju, šetalište koje se pružalo ispred glavnog pročelja Botaničkog vrta činilo je treći dio, na čijem je kraju postavljena „Fontana od artičoke”, koja je stajala na dnu kao dio ograde Salóna, Puerta de Atocha ili Vallecas. Radovi su završili uređenjem i dekoracijom šetališta koje vodi do Puerta de Alcalá (1774.-1778.) i preuređenjem šetališta koje s jugoistoka ide prema Basílici de Nuestra Señora de Atocha. Danas su još uvijek prisutni kipovi Kibele, Apolona i Neptuna. Između palača, s jedne i s druge strane, stajale su Gabinete de Historia Natural (danas glavna zgrada Muzeja Prado), Botanički vrt, Platería Martínez (na mjestu gdje se danas nalazi Ministarstvo zdravstva) i astronomski opservatorij, a sve je projektirao još jedan veliki kraljev arhitekt: Juan de Villanueva. Fontana s artičokama premještena je u jugoistočni kut ribnjaka u parku Retiro. Danas moderna kopija originala postoji u središtu trga cara Karla V. ispred Palacio de Buenavista, na raskrižju Calle de Alcalá s trgom Cibeles, i Palacio de Villahermosa (sada muzej Thyssen-Bornemisza).